EKSPERIMENTI UNUTARNJEG VIĐENJA ZA SLIJEPE

Poput mnogih drugih, učenje Douglasa Hardinga me oborilo s nogu – posebno u onom dijelu koji je predstavljen eksperimentima. Kad sam prvi put pokušao s temeljnim od ovih eksperimenata, s unutra pokazujućim prstom, učinio sam to s vrlo malo nade da će se bilo što značajno dogoditi. Razlog tome je što sam bio slijep već nekoliko godina. No, na moje zaprepaštenje, ‘vidio sam’ ono što je bilo namjera: prazni kapacitet.

Kad sam pokušao naći smisleno objašnjenje za ovo iskustvo, prvo sam pomislio kako je ovo “viđenje” vezano uz činjenicu da sam nekoć imao vid. Ustvari sam upotrijebio vizualnu memoriju kako bih stvorio sliku prsta što pokazuje prema unutra. Ulovio sam se u razmišljanju o tome da li bi isti eksperiment imao učinka za osobe koje su rođene slijepe. Također sam počeo razmišljati i o mogućim dopunskim eksperimentima za slijepe osobe.

Uskoro sam zaključio da bi i osoba koja je rođena slijepa uistinu mogla iskusiti duboko značenje unutra-pokazujućeg prsta. Ustvari, moglo bi se čak reći kako bi takva osoba mogla imati određenu čudnu vrstu prednosti kod ovog eksperimenta, u usporedbi s osobom koja vidi. Da bi se ovo shvatilo, nužno je dokučiti što ‘pokazivanje’ znači za prirodno slijepe.

Ukoliko osoba koja vidi pokaže na neki predmet, ona identificira i izdvaja taj predmet u sklopu vidnog polja. I uspostavlja izravni osjetilni kontakt s njime kroz viđenje. Kad slijepa osoba pokaže na taj isti predmet, kao odgovor na uputu kao što je “trideset stupnjeva lijevo”, ona ga ne nalazi ili kontaktira osjetilnim putem. Ovime se samo označava njegov generalni smjer. Za samu slijepu osobu, predmet još ne postoji. Usmjeravajuća oznaka ‘postoji’, za tu osobu, kao kinestetički doživljaj – kao proprioceptivna orijentacija njegove/njene ruke, dlana, prsta.

No ono na što se ovo pokazivanje stvarno svodi, na razini svijesti dubljoj od propriocepcije ili pet vanjskih osjetila, jest vektoriranje smjera pozornosti – svijest je usmjerena prema nečemu, u stanju očekivanja, anticipacije potencijalnog objekta. Kad Douglas pozove slijepog čovjeka da okrene taj prst i obrati pažnju na ono što obraća pažnju, dogodi se nešto što nema veze s objektima.

Okrećući dlan i prst tako da svijest sada kaže “pozornost prema unutra”, čovjek nalazi – kao i uvijek – da taj prst usmjeren u prostor ne precizira nikakav object. Pokazujući prst nalazi ni-šta, ne-Ja, u ovoj zoni osjećaja gdje bi utjelovljeno Ja trebalo biti.

Ovo je otkriće. Ograničenje slijepe osobe, njegovo ‘ne-viđenje’ stvari, preobraženo je u viđenje ‘ne-stvari’, ničega.

Ako je osnovno načelo ‘numenalnog’ viđenja (nap. viđenje stvari onakvima kakve stvarno jesu) obrtanje smjera pozornosti, onda bi trebalo biti moguće osmisliti još eksperimenata koji taj smjer reorijentiraju ne-vizualnim načinima. Dok sam razmišljao o ovome, činilo mi se važnim kod dizajna eksperimenata uzeti u obzir posebni značaj glave.

Prst uperen prema nečijoj vlastitoj glavi oslobađa ‘numenalni udar’ zbog naše uobičajne pretpostavke da je glava mjesto gdje je Ja smješteno. Mi posredno definiramo to Ja kao onoga/onu koji/a percipira ili spoznaje, i glava je ta koja sadržava sve organe percepcije/spoznavanja osim za osjet dodira u općem smislu.

Ovo je jednako tako istina za slijepe osobe, kojima nedostaje samo vizualni način spoznavanja. Kao promatrač kroz opcije slušanja, kušanja ili mirisanja, i iznad svega kao mislilac koji obrađuje informacije prikupljene dodirom, slijepa osoba implicitno locira ‘Ja’ točno tamo gdje to čini i osoba koja vidi – iza vlastitog čela.

Svrha mnogih Douglasovih eksperimenata je otkriti nepostojanje ovog ‘oglavljenog Ja’. Stoga sam odlučio da će i moji eksperimenti usmjeravati pozornost prvo od glave, a onda natrag prema njoj.

Sljedeća dva eksperimenta mogu izvoditi slijepe osobe kao i oni koji vide, ovi zadnji zatvorenih očiju. Slijepa osoba bi ovim eksperimentima pristupila kroz audio snimku, jednako kao što sam ja to učinio s prijevodom knjige ‘Head off Stress”. Kao osoba koja vidi, možeš zamoliti prijatelja da ti ove eksperimente snimi ili ih jednostavno pročita naglas. Ukoliko prijatelj nije raspoloživ, isčitavanje onoga što slijedi će ti barem dati općenitu predodžbu o tome kako ovi ne-vizualni eksperimenti funkcioniraju.

Prvi se oslanja na propriocepciju; drugi koristi sluh.

Eksperiment 1: Stvarno Viđenje

Podigni jedan dlan i stisni ga u šaku, kao da se pripremaš za boksanje jednom rukom. Postavi šaku naprijed pred lice kao da ga štitiš od udarca. Kroz ovaj eksperiment možeš si držanje šake ispruženom olakšati ukoliko imaš oslonac za lakat. Primjerice, savij jednu ruku preko svog trbuha i upotrijebi nadlanicu te ruke kako bi podržao/la lakat one ruke koju koristiš za ispruženu šaku. Neka šaka bude dovoljno tvrdo stisnuta kako bi postojao osjećaj koncentriranog pritiska, ali ne toliko čvrsto da bi bilo bolno ili teško za održati.
Drži tu šaku gore i usmjeri svoju punu pozornost na nju, upijajući taj osjećaj stisnutog pritiska koliko god je to moguće. Nastavi s time još koji trenutak, dok osjećaj tog pritiska tamo ne postane oštar, jasan, i sveobuhvatan.

Sada naglo obrni smjer svoje pozornosti tako da nije upućena na van prema šaci, nego prema unutra. Upravo tako – jednostavno okreni svoju percepciju za 180 stupnjeva i uvidi ono što percipira, uoči ono što je ovdje unutra.

Da. To što je ovdje je svjesnost, čista i jednostavna. Ono što nam se predstavlja je sama svijest, nepogrešivo očigledna i neposredna. Uoči je kao neometenu jasnoću koja u sebe prima te senzacije stisnute šake. Uoči je kao bazen svjesnosti u kojem te senzacije šake plutaju. Uoči kako taj ‘bazen’ ima određenu, skoro opipljivu prisutnost. To je Prisutnost sama, ta intenzivno živa voda svjesnosti.

Sad pogledaj što se dogodilo s razlikom između iznutra i izvana. Ne radi se o tome da je šaka tamo izvan, a percipirajuća svjest ovdje, unutra. Postoji samo jedno mjesto, ovaj jasni bazen svjesnosti, i on sadržava tu šaku.
Lagano opusti šaku i obrati pozornost tome gdje se ta aktivnost odvija – unutar svjesnosti. Zatim ispruži ruku, uočavajući senzacije koje se događaju unutar iste te svjesnosti.
To je stvarno viđenje. Ne radi se o viđenju nečega očima, koje obično uvijek gledaju prema van, u stalnoj potrazi za svim stvarima koje mi nismo. Mi smo svjesni kapacitet, ova intenzivno prisutna ‘znajuća-stvar’ koja prati svaku moguću stvar. Mi smo prazna svijest u kojoj se stvari pojavljuju, bivajući zamijenjene drugim stvarima u pravilnom slijedu.
Ta ruka koju nazivaš svojom, i svi ostali dijelovi tijela koje nazivaš svojim, spadaju među te stvari koje dolaze i odlaze. Ono što ih sve prima i obuhvaća u sebi, ova nezapriječena svijest, je ono što ti stvarno jesi. To ne dolazi i odlazi: to uvijek jest.

Eksperiment 2: Stvarno Slušanje

Još jednom, ispruži ruku ispred svoga lica, s dlanom okrenutim unutra prema sebi. Ovaj put umjesto stiskanja u šaku, savij prste lagano prema dolje tako da jagodice počivaju udobno na tvome dlanu.

Drži svoju ruku tako, koncentrirajući se na nju. Osjeti toplinu svoga dlana ispod tih ugodno sklupčanih prstiju. Osjeti lagane senzacije dodira tamo gdje se tvoji prsti gurkaju i neznatno preklapaju, i gdje tvoj palac počiva lagano naslonjen na tvoj kažiprst. Budi svjestan/na svakog lutajućeg probadanja ili škakljanja u toj ruci. Budi svjestan cijele ruke kao malog gnijezda topline, pritiska, i dodira.

Sada, još jedanput, zaokreni smjer svoje pozornosti tako da je usmjerena prema unutra. Budi svjestan/na čiste svijesti koja sadrži tu ruku. Uoči potpunu otvorenost njene praznine i raspoloživost za udobnu puninu ruke. I uoči još jednom kako ruka pluta u svjesnosti, poput toplinom zračeće ribe u hladnoj, prozirnoj vodi.

Sad upotrijebi tu ruku da proizvedeš zvuk. Žustro povuci vrhove prstiju preko dlana, od njegovog korijena prema gore. To proizvodi lagani zvuk trljanja ili šuštanja. Ponavljaj ovaj zvuk kao pravilni ritam ili puls, slušajući cijelo vrijeme.

Osluškuj gdje se zvuk nalazi. Uoči da se zvuk događa unutar svjesnosti, jednako kao što su one senzacije zračeće topline plutale u istoj svjesnosti. Nastavi proizvoditi zvuk i uoči kako je on sa svih strana okružen prijemčivom tišinom. To je prazna ali svjesna tišina zbog koje je taj zvuk moguće čuti.

Sada obustavi zvuk i osluhni tišinu tamo gdje se zvuk nalazio. Poslušaj tu tišinu na jedan dugi trenutak. Uoči da ta tišina nije samo u ovoj svjesnosti, ona jest ova svjesnost. Svjesnost i tišina su jedno. Slušaj ju.

Sada poslušaj bilo koji mali, udaljeni zvuk – ptičji pjev, glas iz druge prostorije, motor automobila što prolazi ulicom – sve to izdiže se iz te tišine i spušta natrag u nju. Uoči i kako se bilo koji mali, kontinuirani zvuk, kao što je buka tvoje pećnice ili brujanje tvog frižidera, čuje naspram te tišine. Upravo ova svjesna tišina omogućuje postojanje tom zvuku.

Zar bi i moglo biti drugačije? Ti, kao svijest sama, moraš biti ne-stvar/ništa kako bi stvari/nešto bile svjesno uočljive. Stoga ti u svojoj srži moraš biti tišina kako bi se zvuci mogli pojaviti.

Slušanje ove tišine je stvarno slušanje. To je osluškivanje onoga što uistinu jesmo, tihe nepomičnosti u kojoj se mir nalazi.

Nastavi sa sljedećim eksperimentom

Natrag na vrh