Rješavanje problema

Za većinu nas vjerojatno postoje trenuci kada se stvari u našim životima naočigled počnu rušiti s takvom konačnošću da smo prinuđeni spontano ostaviti naše preuzete društvene identitete i doći Doma jedinom identitetu koji nam preostaje - Tko uistinu jesmo. Ta iskustva su razlog savjetu koji se često dijeli na radionicama ‘Viđenja’, da je imati probleme dobar način za sjetiti se Tko uistinu jesmo. Jer, kada naši životi ne funkcioniraju, čak i u manje ekstremnim okolnostima, uvijek možemo naći utočište tamo gdje nema ničega što bi pošlo po zlu.

Međutim, iz mojeg iskustva, problem me ne vrati Doma svaki put, to nije zadana činjenica. I nije baš da imam samo par problema. Moj svijet se čini preplavljen njima. S obzirom da je slučaj takav, osjećao sam potrebu za nekom vrstom alata koju mogu upotrijebiti za povratak Doma kada sam suočen s problemom. S obzirom da su za mene nejefikasnija pomagala eksperimenti iz radionice, gdje samo trebam izvoditi eksperiment bez razmišljanja, pokušao sam sklopiti vježbu (koristeći dijelove već postojećih) koju mogu koristiti kao priručnik kad život postane težak. Ostatak ovog eseja provest će te kroz vježbu kao da je izvodiš. Naravno, najbolje od nje ćeš dobiti ukoliko je nakon čitanja i uistinu isprobaš.

Za početak, odaberi problem koji imaš. Možeš ga zapisati na komadić papira koji ćeš onda držati u svojoj lijevoj ruci, ili ćeš zamisliti da tvoja lijeva ruka predstavlja problem. U svakom slučaju, podigni lijevu ruku ispred sebe pod kutem od otprilike 45 stupnjeva, malo prema svojoj lijevoj strani, i pogledaj na problem koji se nalazi tamo, na kraju tvoje ispružene ruke. Uoči njegovu kompleksnost, njegovu privremenost s obzirom da ima svoj početak, i kako je prolazan u smislu da, iako se čini velikim, ustvari je izložen nasuprot veće pozadine. Uoči i kako inspirira ili privlači tvoje tjeskobne ili depresivne misli, ili možda hrabrost i odlučnost. No iznad svega, uoči kako je problem lociran tamo u svijetu, u krajnjoj točki tvoje ispružene ruke.

Drugi korak, dok još promatraš problem na kraju svoje ispružene ruke, je okretanje svoje pozornosti niz ruku, ispod lakta, prema sjenovitom ramenu pri dnu slike i onda ravno izvan slike u Prazninu. Postoji li na bližem kraju tvoje ruke glava, ili još jedna ruka, ili bilo što što bi držalo problem ili se hrvalo s njime? Nije li Prostor iz kojeg gledaš toliko prazan i čist da u njemu jednostavno nema ničega što bi moglo krenuti naopako; drugim riječima, nije li to prostor bez problema? Nisu li osjećaji izazvani problemom ustvari vezani za taj problem a ne za ovaj Prostor? Zar nije istina da oni dolaze i odlaze s problemom? Bez obzira na to što je problem, zar ne možeš preći put koji vodi dolje, od problema i njegovih posljedica prema olakšanju i utočištu u onome Što uistinu jesi? Iako si, kao što to često biva, opsjednut problemima, zar ne živiš u nepropusnoj tvrđavi svoje stvarne prirode?

Ovo zapažanje ne čini da problem nestane, ali ga smješta tamo gdje pripada i gdje je najbolje upravljati njime. Ovime biva jasnom činjenica da se moj Identitet nalazi Ovdje, dok je moj problem tamo, i da ono Što jesam – kao i moje stvarno samopoštovanje - nisu prepušteni na milost ili nemilost bilo kakvog zbunjujućeg ili uznemirujućeg problema s kojim se nosim.

Ovo ni u kojem slučaju nije izgovor za ignoriranje ili negiranje problema. Jednako kao što nastavljaš promatrati svoju lijevu ruku dok se spuštaš prema Praznini tijekom vježbe, tako ćeš nastaviti s obraćanjem pozornosti na problem, ali iz ishodišne točke u kojoj problema nema. Ovo također nije ni način da se odreknemo problema. Tvoja ruka, s dlanom na kraju koji drži problem, je poput drveta koje raste iz Praznine.

Korijeni problema leže na temeljima tvoje stvarne prirode, i kad uočiš Tko si, onda se spustiš niz drvo do korijena problema, a ne prema gore ili od njega. Ovdje se nalazi mjesto odakle problem izvire; Praznina je od integralne važnosti za problem jednako kao što su korijeni drveta bitni za drvo.

Postoji li ipak opasnost, da se moje spuštanje u Prazninu, slobodnu od problema, ne pretvori u klopku pasivnosti i rezignacije? Ne ukoliko nastavim uočavati razliku između daljeg i bližeg kraja svoje ruke. Jer, spustiti se niz ruku do Praznine bez problema ne znači nužno da sam pustio problem koji se nalazi na mojem dlanu. Moj dlan i dalje obuhvaća problem, i ja nastavljam promatrati ga i raditi na njegovom rješenju najbolje što mogu, koristeći kakva god sredstva imam na raspolaganju. Doduše, istovremeno uočavam nešto potpuno drugačije na bližem kraju svoje ruke; ne samo da ovdje nema problema koji treba držati, već nema ni ruke koja bi ga držala. Ovdje ne mogu niti pustiti nešto, budući da nikada ništa nisam ni držao. Bez ruke i dlana, bez stiska, nema ni popuštanja stiska. Jednako kao što sam građen da budem otvoren za ljubav, stvoren sam potpuno predanim za svoje probleme – no na način koji omogućuje sve vrste rješavanja problema tamo gdje se problemima upravlja.

Treći i posljednji korak vježbe obraća se onoj drugoj strani problema – rješenjima. Držeći svoju lijevu ruku podignutom, podigni svoju desnu ruku pod istim kutem ali malo prema svojoj desnoj strani, pogledaj na nju, i zamisli da ona predstavlja moguće buduće rješenje problema koji se nalazi u tvojoj lijevoj ruci. Uoči kako će i rješenje problema neminovno biti prolazno, podložno preradi i pojednostavljenju, te u konačnici zastarjelo. I jednako kao što problem privlači osjećaje, to čini i njegovo rješenje: osjećaje uspjeha, samopouzdanja, ili olakšanja. No podloga svim ovim karakteristikama je činjenica da je rješenje (jednako kao i problem) smješteno tamo u svijet na kraju tvoje ruke. Spusti se niz svoju ruku do Praznine i naći ćeš da je tvoja istinska priroda jednako ogoljena od rješenja kao i od problema. Ne samo da si tu bez problema, već si i bez rješenja! I jednako kao što se nalaziš u korijenu problema tako si i na izvoru rješenja. Na putu Doma u Prazninu, dolaziš do velikog Skladišta rješenja. Kako praktično mjesto za posjetiti – Jaz koji povezuje problem s njegovim rješenjem, Jaz koji je istovremeno i uzrok problema i izvor njegovog rješenja! Ovo mjesto je ustvari fantastično, jer tu nalazim konačni uzrok svih problema i konačni izvor svih njihovih rješenja. To je poput glavnog ključa koji otvara unutarnju tajnu rješavanja problema.

Što je ta unutarnja tajna? Možda je to da, premda ne želim probleme (želim ih izmijeniti u rješenja), i iako rješenja koja dobivam nikada ne ostaju zadovoljavajućima (ponekad se ona čak pretvore u nove probleme), Ovdje već imam upravo ono što uistinu želim. Istinska i oslobađajuća tajna koja podcrtava moje probleme je to da, iako su oni na svojoj razini samo djelomično rješivi, Ovdje, ispod i između i iznutra, rješenje je savršeno. To razrješenje je Ovdje, raspoloživo uvijek, kad uočim Tko sam.

Postoji još jedno pitanje koje ova vježba pomaže razjasniti za mene, a to je pitanje konflikta između moje i Božje volje. Kako znam da je ono što želim upravo ono što i Bog želi? Da bih odgovorio na ovo pitanje ponovno ću pogledati na svoje ruke. Tamo izvan nalaze se problemi i rješenja, djelovanja, napori, volja. Tamo izvan su sve želje i zadovoljenja mojeg života. Pogledavam niz svoje ruke na Jaz koji ih razdvaja. Ovdje je prostor bez želja, bez djelovanja, bez volje: ‘svjesnost bez izbora i preferencija’. Ove ruke ne sežu van u svijet volje i djelovanja iz moje glave, već iz praznine Božanstva. Ove ruke su Božje ruke i provode Božju volju. I jednako kao što Bog pokreće lijevu kao i desnu, isto tako On, tamo izvan, pokreće problem kao i njihova rješenja, jer to dvoje ide zajedno, dva kraja klackalice koja počiva na nepomičnom uporištu Božje volje. Što stvarno želim ovisi o tome Tko sam, i kada pogledam Ovdje, spuštajući se prema Božanstvu bilo s problema ili s rješenja, svoju volju dovodim u sklad s Božjom, i kažem svoje da za oboje. U tom trenutku, Bog živi, djeluje i provodi volju kroz mene.

Ovaj dijagram predstavlja središnju temu ovog eseja, a ona je, služeći se riječima Ramane Maharshija, da se rješenje mojeg problema nalazi u uviđanju Tko ga ima. Ovdje je opuštanje i perfekcija. Ovdje je predaja, a ne rezignacija. Ovdje, u konačnici, je Božja volja, a ne moja. Poput ovog dijagrama, i vježba je također putokaz – pojednostavljen, uopćen, i zamišljen kao ništa više nego pomagalo. No ipak, u određenom smislu ona je i stvarno putovanje, jer dok prelazim tu kratku razdaljinu od problema s kojim se nosim prema Prostoru slobodnom od problema koji se nalazi ovdje, ja zakoračujem u mjesto na kojem temeljno pitanje kojeg svi problemi postavljaju pred nas – Tko sam ja? – biva rješeno.

Natrag na vrh